Poštapalice: što zapravo rade i kad počnu skupo stajati

Svaka kolumna sa savjetima kaže isto: riješite se «ovaj». Gotovo nitko ne objašnjava što je to «ovaj» ondje uopće radilo — a upravo o tome ovisi hoćete li ga moći ukloniti a da ne pokvarite ostatak govora.

Nisu smeće nego znakovi

Herbert Clark i Jean Fox Tree tvrdili su da se «uh» i «um» ponašaju kao riječi: govornik ih proizvodi dovoljno namjerno da ih slušatelj može pročitati, a nose posve određenu poruku — slijedi odgoda.

U njihovu opisu ta dva glasa nisu zamjenjiva. Kraći obično najavljuje kratku odgodu, dulji dulje čekanje. Slušatelj se time koristi kao vozač pokazivačem smjera: ne kao šumom, nego kao obavijesti o tome što slijedi.

Zato ih ima svaki jezik, u svojem obliku. To nije mana hrvatskoga, engleskoga ni japanskoga. To je ono što ljudski govor radi dok glava sastavlja rečenicu u stvarnome vremenu pred drugim čovjekom.

Što slušatelj s njima radi

Poštapalica govorniku kupuje vrijeme za planiranje bez predaje riječi. U tome je cijela pogodba: javljate «red je još moj, nastavak stiže» — i sugovornik čeka umjesto da počne.

Postoje i naznake da mala zapinjanja prije izoštravaju pozornost nego što je tupe: ono što slijedi odmah nakon njih pamti se nešto bolje, vjerojatno zato što zapinjanje označuje sljedeću riječ kao zahtjevnu, dakle vrijednu pažnje.

Poštena inačica savjeta stoga ne glasi «poštapalice su loše», nego: imaju posao, a iznad određene učestalosti prestaju ga obavljati.

Kad počnu skupo stajati

Prijelom nastupa kad poštapalica prestane označivati stvarnu odgodu i postane šav između svake dvije rečenične cjeline. Od tada ne nosi ništa — to je samo zvuk koji usta proizvode dok glava sustiže.

Slušatelj primjećuje gustoću, a ne prisutnost. Jedno «ovaj» po odlomku nevidljivo je. Šest u rečenici jedino je što će se iz te rečenice zapamtiti.

A najskuplje ispada baš ondje gdje je čovjeku najvažnije: izlaganje, razgovor za posao, rasprava o biti. Ne zato što poštapalice čine govor nejasnim — obično ne — nego zato što se čitaju kao nesigurnost u sadržaj, a slušateljstvo koje odlučuje hoće li vam vjerovati služi se onim što ima.

Zašto «jednostavno prestani» ne djeluje

Poštapalica nije odluka. To je zakrpa na raskoraku između brzine govora i brzine planiranja, a zabrana zakrpe raskorak ne zatvara.

Zato onima koji uspješno guše «ovaj» često izbije nešto gore: razvučen samoglasnik, ponovljena riječ, progutan kraj rečenice ili nervozno izgovaranje bez ijednog udaha. Pritisak mora nekamo.

Ciljati treba u sam raskorak. Usporite početak rečenice i poštapalica neće imati što ispuniti.

Što raditi umjesto toga

Zamjenjivati, a ne brisati. Izravna zamjena za poštapalicu jest tiha stanka: iste duljine, istog posla, ali čita se kao pribranost, a ne kao nesigurnost. Isprva se to čini besmislenim, jer govorniku stanka uvijek djeluje triput duljom nego dvorani.

Počinjite rečenice sporije. Većina poštapalica nagomila se u prve dvije-tri riječi, ondje gdje je rečenica najmanje isplanirana. Namjerno spor početak kupuje upravo ono vrijeme koje je kupovala poštapalica.

I najprije izmjerite, a onda sudite. Ljudi loše procjenjuju vlastitu učestalost u oba smjera: jedni su uvjereni da bez prestanka govore «ovaj», a ne govore; drugi ni ne slute. Jedna snimka — ili brojač koji radi dok govorite — zatvara pitanje u jednom danu i daje broj s kojim se za mjesec dana možete usporediti, umjesto dojma.